Alternativne biografije
Federiko Glavić
Galerija slika
Federiko Glavić rođen je u siromašnoj i brojnoj obitelji na otoku Šipanu kraj Dubrovnika. Ne želeći raditi kao zemljoradnik na rodnom otoku, kao četrnaestogodišnjak otputovao je u Čile. Smjestio se u gradu Iquique na sjeveru zemlje, gdje je u početku radio kao trgovački pomoćnik, a potom kao spretan trgovac. Nakon nekog vremena kapital je uložio u rudnike salitre, a od 1886. g. bio je suvlasnik tvornice Officina Salitrera Union. Bio je aktivni član i u jednome mandatu predsjednik Sociedad Austro-Hungaria de Socorros Mutuos (Austro-ugarsko društvo uzajamne pripomoći) u kojemu su bili udruženi hrvatski iseljenici. U novoj je domovini upoznao i svoju buduću suprugu Mariju Maldonado y Maldonado, a mnogi su smatrali kako mu je taj brak pomogao u uzdizanju na društvenoj ljestvici. Nakon skoro 25 godina provedenih u Čileu, potkraj 1896. g. vratio se u Dubrovnik kao bogat čovjek. Zarađenim kapitalom prvo je krenuo u svoju društvenu afirmaciju. Kupio je i nadogradio kuću u središtu Šipanske Luke, kupio i obnovio stari ljetnikovac u Šipanskome polju, izgradio je obiteljsku grobnicu i započeo je gradnju raskošne obiteljske vile u samom Dubrovniku, na Pilama (Villa Dubravka). Međutim, posebno je važnu ulogu odigrao u pomorstvu jer je ulagao velike iznose kao jedan od glavnih suvlasnika tvrtke Dubrovačka parobrodska plovidba.
Idućih će gotovo pola stoljeća Federiko Glavić biti jedan od glavnih faktora u pomorskome i gospodarskom životu Dubrovnika, ali i šire. Njegova je uloga bila ključna 1909. g., kada je prijetilo premještanje sjedišta tvrtke iz Dubrovnika, jer su austrijske vlasti iziskivale da se sva parobrodarska društva udruže u jedno dioničarsko društvo sa sjedištem u Trstu. Upravo Federikovim energičnim zalaganjem i otporom – a treba spomenuti i njegovo otkupljivanje i veliki suvlasnički udio u tvrtki – Dubrovačka parobrodska plovidba ipak je uspjela zadržati samostalnost i sjedište u Dubrovniku. Ovim je potezom zadržan kapital u matici i spriječen je utjecaj stranog kapitala u pomorstvu, što je pridonijelo očuvanju nacionalnog karaktera. Tim je njegovim vizionarskim potezom dubrovačkom pomorstvu ponovno osiguran novi i samostalan smjer poslovanja idućih trideset godina.
Federiko je poticao stvaranje Dubrovačke trgovačke banke i bio je jedan od njezinih osnivača 1902. g. Banka je u tom trenutku bila jedina samostalna novčarska ustanova u Dubrovniku te je, plasirajući kapital u Gradu i u njegovoj okolici, dala značajan doprinos razvitku trgovine, pomorstva i gospodarstva općenito. Čitavo je vrijeme poticao i ulaganja u modernizaciju i održavanje flote te gradnju novih brodova. Nakon tragične kćerine smrti glavni mu je suradnik i nasljednik postao nećak Tomo Glavić (1884. – 1979.). On je u godinama pred Drugi svjetski rat poslovanje tvrtke proširio ulaganjem u turizam i kupovanjem hotela (npr. Hotel Dubrovnik u središtu Zagreba). Osim što je bio jedan od najznačajnijih poslovnih ljudi u Dubrovniku u 20. st., Federiko je također i jedan od velikih dobrotvora. Naime, tijekom života na različite je načine pomagao potrebite i podupirao je različite akcije, no, svojom je oporukom velike iznose novca ostavio raznim kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim institucijama u Dubrovniku. O njegovu se životu i danas u Dubrovniku pripovijedaju mnoge anegdote, posebno o njegovom pomalo neuglađenom ponašanju, životnom elanu usprkos visokoj dobi, ali i o njegovoj škrtosti u malim stvarima i velikodušnosti u velikim.
U jednome je novinskom napisu povodom njegove smrti zapisano slijedeće: „A čudne je naravi bio pokojni Federiko. Imao je neki prirođeni strah da će ga tko prevariti u malenim stvarima i zlorabiti njegovo bogatstvo. Toga nije nikako trpio i zato se je znao upravo cjenkati za pola dinara, te su ga mnogi krivo sudili kao čovjeka škrta i lakoma, a kad tamo, ako se je radilo za korist društva znao je žrtvovati i na kocku staviti stotine hiljada, čak i milijone i cijeli svoj kapital. Kad bi se imao nabaviti novi parobrod, pristao je da upisuje svatko koliko samo hoće udjela, a cijeli ostatak sam bi pokrio samo da se novi parobrod nabavi. Engleska društva tražila su samo njegovo jamstvo i kreditirala su Dubrovačku plovidbu na milijone. Je li društvu trebala veća svota novca – stavljao je sve na raspoloženje Federiko Glavić.“ Svi su njegovi novi parobrodi prije dolaska pred gradsku luku za svečani blagoslov morali najprije obići Šipansku Luku, kako bi se svojim uspjehom pohvalio pred sumještanima. Tada bi, iako već u visokim godinama, pomno pregledao i najzadnji kut novoga broda, ne samo salone, kabine, strojarnicu, nego i prostorije za mornare i skladišta. Dubrovačko mu je pomorstvo i ulaganje u njega uvijek bilo na prvom mjestu pa kad bi se na glavnoj godišnjoj skupštini tvrtke raspravljalo kolika će se dobit dijeliti, čuo bi se njegov jaki glas: „Najprije treba da uzdržimo parobrode!“