Antun Drobac

Podrijetlom iz konavoskih Komaja, rođen u Dubrovniku, gdje je i stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, Antun se Drobac odlučio za studij farmacije u Padovi. Kao magistar farmacije vraća se 1832. g. te kratko vodi ljekarnicu Male braće, a zatim i vlastitu kraj Sponze, službujući četiri desetljeća na raznim općinskim funkcijama. Njegov javni rad, nadahnut interesima Dubrovnika, a prvenstveno vezan uz ljekarništvo, doveo je do otkrića insekticidnog djelovanja buhača (Pyrethrum cinerariaefolium). Bio je prvi stručni proizvođač praška osušenih cvjetova spomenute biljke i trgovac tim pripravkom u tuzemstvu i inozemstvu, što je doprinijelo sprječavanju epidemije kolere u Dubrovniku 1867. g. Ta je samonikla biljka zahvaljujući Antunu Drobcu “Dalmaciju pozlatila”. Svoju veliku prirodoslovnu zbirku donirao je gradu pa je tako 1872. g. utemeljen Domorodni muzej, danas poznat kao Prirodoslovni muzej u Dubrovniku.

Kao brodovlasnik postigao je da svi njegovi brodovi budu opskrbljeni brodskim apotekama, predlažući takav ustroj na svim brodovima, a i danas se njegova brodska ljekarnica čuva u dubrovačkom Pomorskom muzeju. Udovoljavajući svojoj znatiželji, svestrani se Antun u slobodno vrijeme vrlo uspješno bavio i dagerotipijom. Neki smatraju da je bio prvi hrvatski fotograf uopće, a Dubrovnik kolijevka fotografije u Hrvatskoj. Desetljeće kasnije javljaju se u Dubrovniku putujući dagerotipisti, isključivo stranci. Od samog početka primjene narkoze u kirurgiji Antuna je privlačila stvaralačka uloga ljekarnika u tom, za medicinu, novom procesu. Prva inhalacijska narkoza eterom izvedena je 1846. g. u Bostonu, potkraj iste godine u Engleskoj, a početkom 1847. g. u Francuskoj i Njemačkoj. Prva operacija uz primjenu eter-anestezije izvedena je u dubrovačkoj bolnici u travnju 1847. g. Izveli su je istaknuti dubrovački liječnici Frano Lopižić, August Kaznačić i Niko Pinelli, a etersku narkozu primijenio je magistar Antun Drobac. O tome je napisao i članak u listu Gazzetta di Zara. Operirana je mlada Dubrovkinja, kojoj je bio dijagnosticiran tumor dojke, a za vrijeme operacije bila je budna i bol nije osjećala.

Obiteljski život nije tekao kao znanstveni. U braku s Dubrovkinjom Marijom Boriani imao je osmero djece; tri kćeri i pet sinova. Dva su mu sina umrla kao još sasvim mala djeca, jedan se u vrijeme studija u Padovi utopio u rijeci, a dvije mu je odrasle lijepe kćeri u naponu mladosti odnijela sušica. Nesumnjivo je da su smrti vlastite djece teško pogađale Antun kao oca i čovjeka. Svoju je tugu ublažavao jedino neprekidnim, svakodnevnim radom. Golemo poštovanje, koje je uživao za života, ostalo je i nakon njegove smrti. U jednom je nekrologu zabilježeno kako je njegov život bio po Dubrovnik dragocjen: „Vazda je bdio nad srećom svoje porodice i sjajem svoga grada.” Nakon smrti, Dubrovčani su ga proglasili zaslužnim građaninom te mu postavili brončanu bistu u Prirodoslovnom muzeju, koju je izradio kipar Ivan Rendić. Jedna od gradskih ulica nosi njegovo ime.