Elena Pucić-Sorkočević

Elena Luisa Pozza-Sorgo, kao kći jedinica zadnji je izdanak stare dubrovačke plemićke obitelji Ragnina. Otac Orsat bio je dvaput poslanik Republike u Beču. Prvu je poduku u glazbi i literaturi dobila od majke Marije, rođene Gučetić (Gozze) i svoje učene tetke Kate. Obrazovanje je nastavila u Italiji. U 29. godini života, udala se za Nikolu Pozzu-Sorgoa, pripadnika elitnog kruga dubrovačkih intelektualaca. Osim hrvatskog i talijanskog, izvrsno je baratala latinskim jezikom. Po svjedočanstvima suvremenika bila je “uzor dubrovačke gospođe”, žena profinjene elegancije i kreativna duha. Osim što je suvremenici spominju kao ženu izuzetne erudicije, isticala se i umijećem sviranja na glasoviru; posjedovala je partiture virtuoznih pijanističkih koncerata i komornih djela te arije i duete iz onodobnih opera. Naručivala ih je od vodećih europskih izdavača. Skladala je šest popijevki za glas i klavir, od kojih je za neke sama napisala stihove. Pretpostavlja se da je svirala na fortepijanu iz bečke radionice majstora Antona Waltera iz 1790. g., koji se danas restauriran nalazi u Kulturno-povijesnom muzeju u Kneževu dvoru. Iz njezine glazbe zrači intimnost svojstvena glazbi romantizma.

Jelenin suprug Nikola većinu je njihovog bračnog života bio odsutan. U diplomatskoj misiji u Beču, gdje je boravio i nakon pada Republike, dočekao je smrt u siromaštvu, daleko od Jelene. Od petero njihove djece samo dvoje ih je preživjelo. Zbog nameta okupatorskih vlada, koje su tada harale Dubrovnikom, Nikolin je veliki imetak propao. Kako bi sačuvao čast, nije proglasio bankrot. Obitelj je bila prinuđena rasprodati sve svoje bogatstvo: srebro, nakit i brojna imanja. Jelena je dostojanstveno gledala svoju obiteljsku tragediju, a glazba je bila jedini izlaz iz sumraka uzrokovanog propašću nekada slavne i moćne Dubrovačke Republike. Takva, dostojanstvena, ovjekovječena je u mnogim književnim djelima kao uzor vrijedan divljenja i poštovanja. Dubrovački maestro di capella Tomaso Resti, posvetio joj je jednu svoju ariju za glas i klavir.

Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od utemeljitelja Hrvatskog narodnog preporoda, s divljenjem je hvalio ovu plemkinju u već poodmakloj dobi, kada ju je posjetio u njezinom domu 1865. g. Pjesnik Urban Appendini u pjesmi, napisanoj prilikom Jeleninog vjenčanja, kazao je: „Muze su je u svom krilu odgojile i nadarile stihovima slađim od meda.“. Došla je u kontakt i  s vođom Hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevitom Gajem. Baštinila je jedan jedini primjerak zbirke pjesama istaknutog renesansnog pjesnika Dinka Ranjine, svog pretka. Raritetni je primjerak zbirke, prvi put tiskane u Firenci 1563. g., Gaju u Beču posudio Jelenin sin, zanesen preporodnim idejama. Godine su odmicale, a knjiga nije vraćena. Stoga je Jelena uputila Gajevom suradniku oštro pismo, zahtijevajući da joj se vrati obiteljsko nasljeđe.