Pero Čingrija

Pero Čingrija bio je jedna od onih markantnih ličnosti koje neko povijesno razdoblje obilježe svojim društvenim djelovanjem. Zahvaljujući tome što se kao mlad uključio u politička zbivanja u tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji, koja je bila dio Austro-Ugarskog Carstva, ali i svojoj dugovječnosti, Čingrija je kroz čitavu drugu polovicu 19. i prva dva desetljeća 20. stoljeća bio aktivni sudionik političkih i društvenih zbivanja. Ali, može se reći da je on bio i više od toga; ne samo da je bio  politički borac, nego i pravi politički vođa.

Čingrija je bio potomak jedne od uglednijih dubrovačkih građanskih obitelji, a nakon doktorata prava na sveučilištu u Padovi (1862. g.), vratio se u Dubrovnik i započeo je raditi kao odvjetnik. Pod utjecajem tada popularnih ideja talijanskog Risorgimenta, odlučio se na živu političku borbu za hrvatske narodne interese u Dalmaciji i odmah po padu Bachova apsolutizma uključio se u aktivni politički život kao pristaša Narodne (kasnije Hrvatske) stranke. U političkom životu sudjelovao je skoro šest desetljeća (1862. – 1918.), a od toga čak 48 godina kao dubrovački zastupnik u tadašnjem Dalmatinskom saboru u Zadru, 8 godina kao predsjednik stranke i u 3 mandata kao dubrovački gradonačelnik (1878. – 1882., 1899. – 1905., 1905. – 1911. i nakratko 1918. g.). Kao dubrovački gradonačelnik ostao je zapamćen kao jedna od najomiljenijih osoba na toj funkciji, a za života je, zbog svog poštenja i umjerenosti, bio počašćen poštovanjem sugrađana i kolega bez obzira na političke stavove; u njegovu su se čast skladale koračnice, za života je jedna ulica imenovana njegovim imenom, a portretirali su ga, između ostalih, i slavni Ivan Meštrović i Vlaho Bukovac.

Njegovo političko djelovanje odvijalo se u vremenima kada su interesi hrvatskog naroda bili razdijeljeni administrativnim podjelama unutar Austro-Ugarske Monarhije kojom je vladala dinastija Habsburg. Čitavog se života Pero sa suradnicima uporno i dosljedno borio protiv tzv. autonomaša za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Nakon 1900. g. postao je vođa Narodne hrvatske stranke te je, ugledajući se na narodni pokret u banskoj Hrvatskoj, želio ostvarenje potrebne koncentracije hrvatske politike, što se podudaralo i sa željom većeg dijela Stranke prava u Dalmaciji. Tako je suradnja “narodnjaka” na čelu s Perom Čingrijom i “pravaša” na čelu s Antom Trumbićem dovela u travnju 1905. g. do njihova stapanja u zajedničku Hrvatsku stranku kojoj je Čingrija postao predsjednikom. Zauzimajući se za novoutemeljenu zajedničku politiku “novog kursa”, blisko je surađivao s Franom Supilom, kojeg je poznavao još iz Supilovih mladih dana i na kojeg je uvelike utjecao, i Antom Trumbićem te je ponajviše njihovim zajedničkim nastojanjem u jesen 1905. g. došlo do sastanka hrvatskih političara u Rijeci. Tada je pod Perovim predsjedavanjem usvojena Riječka rezolucija, što je okrenulo novu stranicu u tadašnjem hrvatskom političkom životu.

Pero je bio osoba velike radne energije i jedini dalmatinski političar koji je ušao u politiku uvođenjem ustavnosti 1861. g. i koji je doživio slom Austro-Ugarske Monarhije 1918. g. Njegov je sin Melko Čingrija (1873. – 1949.) također bio političar i gradonačelnik Dubrovnika (1911. – 1914. i 1919. – 1920.). Dobar dio života Pero je proživio u Širokoj ulici, a gotovo bi svaki dan prije uobičajene šetnje svratio u ljekarnu obitelji Šarić na Placi (Stradunu), gdje se okupljalo društvo uvijek spremno na razgovor i šalu. Obitelj je posjedovala i mali ljetnikovac u Srebrenom, u Župi dubrovačkoj, gdje je redovito odlazio na ladanje. Bio je udovac i potkraj života preselio se sa sinom i snahom u njihovu novu i udobnu vilu na Boninovu, gdje se iz hobija bavio vrtlarstvom. To je bila – a s pravom možemo reći da i danas jest –  jedna od najljepših privatnih vila u Dubrovniku.