Alternativne biografije
Ida Von Düringsfeld
Galerija slika
Ida von Düringsfeld bila je kćerka umirovljenog pruskog časnika, a kao samouka od rane je mladosti učila strane jezike i pisala stihove, usprkos protivljenju njezine majke te ih je objavljivala pod pseudonimom. Udala se za baruna Otta von Reinsberga 1845. g. (1876. g. okončao je život samoubojstvom), koji ju je obožavao i s njim i njihovim sinom Marcom provodila je život na putovanjima ili na majčinom imanju. Bila je iznimno obrazovana, govorila je nekoliko slavenskih i romanskih jezika, na svojim je putovanjima s velikom strašću i predanošću proučavala povijest i kulturu, ljude i običaje, nastojala je upotpuniti znanje jezika kroz neposredne kontakte te se što više približiti mjestima u kojima je boravila i ljudima s kojima se družila. U vrijeme dolaska u Dubrovnik Ida je već bila poznata u njemačkim književnim krugovima. Sa svojim je suprugom i sinom putovala Dalmacijom od ljeta 1853. g. do konca veljače 1854. g. i za to su je vrijeme cijelu obišli; od Zadra do Kotora. Početkom kolovoza 1852. g. isplovili su brodom iz Trsta, a u rano su proljeće 1853. g. preko Korčule doplovili u Dubrovnik. O tom razdoblju i dubrovačkim druženjima svoje dojmove i zapažanja iznijela je u knjizi putopisa Aus Dalmatien tiskanoj 1857. g. u Pragu. Kako navodi kulturni povjesničar Josip Bersa „kad je došla u Dubrovnik umjela je samo talijanski govoriti, ali ubrzo zaljubi se tako u hrvatski jezik da je uskoro mogla prevoditi naše narodne pjesme na njemački“ te je uz pomoć svoje gazdarice u čijoj je kući stanovala zaključila da je „Dubrovnik mahom europski“.
Dubrovačku gošću oduševilo je što se u Gradu razgovaralo talijanski i francuski, što se raspravljalo o Parizu, politici i književnosti. Tijekom boravka bavila se proučavanjem povijesnih izvora, upoznavanjem djela najznačajnijih pisaca i spomenika kulture. Spoznaje je crpila iz neposrednih kontakata, a u Dubrovniku su joj društvo činili istaknuti nositelji kulturnog i književnog te političkog života Dubrovnika toga vremena. Idin se putopis razlikuje od dotadašnjih njemačkih i austrijskih putopisa, jer se sastoji od niza anegdota i razgovora. Vidi se da ga je pisala obrazovana, ali i duhovita i zabavna žena, koja ne donosi samo suhoparne opise antičkih građevina, srednjovjekovnih crkvi i okoline, već iznosi i svoje osjećaje, živa i slikovita zapažanja o ljudima, nošnjama, običajima, prirodi. Svoje posljednje dalmatinsko boravište – Dubrovnik, Ida je sa suprugom i sinom naglo napustila, a razlog tomu bila je osobna tragedija od koje se nikad u potpunosti nije oporavila – u Dubrovniku je naime rođena njezina kćerkica, kojoj je dala ime Zorka i koja je umrla kao sedmomjesečna beba od dječje bolesti te je pokopana na Boninovu. Samo nekoliko dana nakon Ida je dobila vijest da je umrla njezina majka, tako da je cijela obitelj usred zime, kako se kasnije uspostavilo, zauvijek otputovala iz Dubrovnika. Drugo prošireno izdanje svojih pjesama, naslovljeno kao i prvo izdanje – Fur dich, Ida je objavila u Leipzigu 1865. g.. Prvo nam je nažalost nedostupno, a drugo je vrlo rijetko. Podijeljeno je u četiri cjeline i sadrži 49 pjesama spjevanih tijekom boravka u Dalmaciji od kojih su čak 32 pjesme nastale u Dubrovniku. Tri pjesme ovog dalmatinskog ciklusa objavljene su u spomenutoj knjizi Aus Dalmatien. Uz Idinu knjigu potrebno je svakako spomenuti Reinsbergove bilješke, koje su bogat rudnik podataka za povijest Dalmacije, a važna je i europska recepcija njezine knjige. U onodobnom vremenu ove “putne bilješke” bile su iznimno popularne i, budući pisane njemačkim jezikom – a znamo da je njihova autorica imala brojne književne kontakte i prijateljstva po Europi, već su onda bile prevedene na nekoliko europskih jezika te su tako imale brojnu čitalačku publiku. Dalmaciju je poznavala iz starijih njemačkih putopisa i pozivala se na podatke iz djela Fortisa, Stieglitza, Kohla, Niegebaura, Carrare, Lovrića. Njezin putopis smatra se jednim od najvažnijih knjiga o Dalmaciji u 19. stoljeću.