Ruđer Bošković

U rijetko kojoj osobi filozofsko, teološko i znanstveno obrazovanje pronašlo je svoju sintezu kao u slučaju Ruđera Boškovića. Ovaj znameniti Dubrovčanin, isusovac i znanstvenik te filozof prirode, svojom teorijom o jednom jedinom zakonu sila, koji postoji u prirodi, anticipirao je čitavo 20. i 21. stoljeće fizike kao prirodne znanosti. Teze o elementarnim česticama i danas imaju svoju potvrdu. Još je za fizikalnog kemičara Sir Harolda Hartleyja Bošković bio „jedan od najvećih intelektualaca svih vremena“, a filozof Friedrich Nietzsche Boškovićevu je teoriju smatrao „najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut“. Nije slučajno da je fizičar i nobelovac Werner Heisenberg Boškovića nazvao „hrvatskim Leibnizom“. Bošković je dao doprinos mnogim sferama znanosti, pjesništvu, ali i diplomaciji. U astronomiji je razvio metodu određivanja staza planeta.

U optici je iznio prvu teoriju o luminiscenciji. U geoznanosti je tvrdio da se oblik Zemlje mijenja, što je kasnije i potvrđeno. U matematici je dao osnovu za matematičku teoriju fraktala, koja nastaje tek u 20. st. Bio je „pionir graditeljske statike“ nakon što je riješio problem pukotina na kupoli bazilike sv. Petra. Njegov iznimno bogat društveni život i poznanstva s najvišim uglednicima u Europi omogućili su mu obavljanje važnih diplomatskih zadaća za Republiku, kojoj je čitav život bio izrazito odan. Bošković je ostavio trag i u književnosti. Pisao je u prozi i stihovima, a njegov ep Pomrčine sunca i mjeseca, sinteza je znanstvenih spoznaja oblikovanih u stihove. Rođen je u Dubrovniku 1711. godine. Njegov otac Nikola oženio se Pavlom Bettera te je Ruđer bio pretposljednje dijete između tri kćeri i šest sinova. Osnovno obrazovanje stječe u Dubrovniku na isusovačkom Dubrovačkom kolegiju, a s 14 godina odlazi na Rimski kolegij. Nakon dvogodišnjeg novicijata studira filozofiju i teologiju.

Na studiju filozofije susreće se s Newtonovim djelima, što je kasnije dovelo do Boškovićeve korekcije Newtonove teorije sila. Nakon završetka studija teologije, 1744. g. zaređen je za svećenika. Godine 1747. provodi ljeto u rodnom Dubrovniku, u koji se više nikad nije vratio. Baveći se pitanjem oblika i veličine Zemlje, od 1750. do 1752. g., izvršio je mjerenja meridijanskih stupnjeva. Nakon što je obavio neke diplomatske dužnosti kod austrijskog cara, u Beču mu je 1758. g. tiskano glavno znanstveno djelo Teorija prirodne filozofije (Philosophiae naturalis theoria). Rim ovo djelo nije najbolje prihvatio te Bošković sljedeći period života provodi na putovanjima po Italiji, Francuskoj, Engleskoj i Maloj Aziji, posjećujući Carigrad, Bugarsku, Moldaviju i Poljsku. U tom vremenu druži se s francuskim akademicima, postaje član Britanske akademije i obavlja diplomatske aktivnosti za Dubrovačku Republiku. Nakon Poljske, Bošković se vraća u tada austrijski dio Italije, te u Breri pored Milana sudjeluje u projektiranju i izgradnji zvjezdarnice.

Nakon ukinuća isusovačkog reda (1773. g.) razmišlja o povratku u Dubrovnik, no zbog ponuda iz Pariza seli u Francusku, dobiva državljanstvo i postaje upravitelj Optike za pomorstvo u Francuskoj mornarici. Poteškoće vezane uz objavljivanje djela iz područja optike i astronomije okreću ga k Italiji, gdje umire 1787. godine. U njegovu je čast Senat Dubrovačke Republike postavio spomen ploču u dubrovačkoj prvostolnici. Britanski znanstvenik Henry Gill rekao je (1941. g.): „Bohrov model atoma izravni je nasljednik Boškovićeva zakona sila između čestica razmaknutih mikroskopskim udaljenostima ... Kada se bude pisala povijest atomske teorije, uloga koju je imao otac Ruđer Bošković ne bi se smjela previdjeti“.