Jakov Lukarević

Višestoljetni sukob i raskol dubrovačkog patricijata možemo pratiti još od početka 13. stoljeća, kada Dubrovnik 1205. godine, nakon tragične smrti kneza Damjana Jude, dolazi u ruke Mletačke Republike. Raskol se nastavlja i nakon pada mletačke vladavine (1358. g.) i traje kroz čitavo “zlatno doba Dubrovnika” 15. i 16. stoljeća. Početkom 17. st., a naročito u njegovoj drugoj polovici, sukob kulminira pa odnosi među dubrovačkim patricijatom u 18. st. ostaju nepovratno narušeni sve do samog pada Republike 1808. g. Spoznaje o ovom višestoljetnom raskolu pružile su nam ključ za razumijevanje ljudi i njihovih djelovanja, pa se tako život i djelo dubrovačkog patricija i historiografa Jakova Lukarevića (Luccari) i njegovih suvremenika, poput benediktinca i historiografa Mavra Orbinija, mogu razumjeti u ovom kontekstu. Jakov Lukarević rodio se 1547. g. kao sin kneza Petra Lukarevića i Mare Bonda.

U skladu s društvenom ulogom patricijskog staleža, Lukarević ulazi u Veliko vijeće 1571. g., te kao punopravni vlastelin obnaša čitav niz dužnosti u službi Dubrovačke Republike. Bio je član Malog vijeća, sudac Kaznenog suda, te dva puta poklisar harača. Oplovio je gotovo čitav Mediteran, a kopnenim putem prema Istoku putuje kroz Panoniju, Bugarsku sve do Turske. Godine 1605. u Veneciji je objavljeno njegovo veliko historiografsko djelo Opširni izvod iz dubrovačkih ljetopisa (Copioso ristretto de gli annali di Rausa). Djelo se sastoji od četiri knjige, a sadrži izvatke iz dubrovačkih kronika, koji se tiču Dubrovnika od njegovih početaka do 1604. g. Samo je djelo posvećeno Marinu Bobaljeviću (Bobali), dubrovačkom vlastelinu. U svom uvodu Lukarević mu kazuje o pisanju povijesti, za koju smatra da je „najteži zadatak što ga čovjek može sam sebi nametnuti...“. Jakov tu vrlo precizno razlikuje povijesne događaje od osobnih interpretacija, u kojima uvijek sudjeluju predrasude i strasti, što je pisanju povijesti najteži teret.

Ova svjesna napomena o relativnosti interpretacija povijesnih događaja možda najbolje opisuje političku klimu u svjetlu raskola dubrovačkog patricijata, koji se upravo u vremenu pisanja njegovog djela kretao prema jednom od svojih vrhunaca i prema, tzv., Velikoj zavjeri (1609. – 1612.). Višestoljetni sukob dvaju klanova, predvođenih obiteljima Gundulić s jedne i Bobaljević s druge strane, oštro je razdvojio i ostale patricijske obitelji, pa je prema tom ključu obitelj Lukarević pripadala klanu Bobaljević. Lukarevićevo djelo u potpunosti potvrđuje ovu pripadnost, ne samo svojom posvetom Marinu Bobaljeviću,  već i sadržajem, naročito u interpretacijama ključnih događaja iz povijesti Dubrovnika. No, čak i s ovim “nedostacima”, Lukarevićevo je djelo potpuno u skladu sa sličnim historiografijama toga vremena.

Jednako kao Jakov, tako je benediktinac i historičar Mavro Orbini, a koji je autor glasovitog djela Kraljevstvo Slavena (1601. g.), posvetio svoje djelo istom Marinu Bobaljeviću. Bobaljević se tu javlja kao moćni mecena, koji financira tiskanje mnogih knjiga i koji je svoje bogatstvo bio uvijek spreman dati za domovinu. I premda ova dva značajna autora veličaju njegovo ime, zasluge i vrline, ono što se ne spominje jest činjenica da je Marin Bobaljević bio ubojica, koji je pobjegao iz Dubrovnika nakon što je 1589. g. ubio Frana Gondolu, jednog od najvećih dubrovačkih pravnika i diplomata. Za razliku od Bobaljevićevog klana, koji je otvoreno stajao na strani tadašnjeg europskog protuosmanskog pokreta, Gundulićev je klan nastojao držati diplomatsku ravnotežu između Mlečana i Osmanlija. Tako se stari raskol patricijata zrcalio i u novom vremenu.