Bartol Kašić

Nakon što je pokretom Reformacije jedinstvo kršćanskog Zapada bilo narušeno, Rim je morao pronaći novi put vlastite obnove. Taj put bio je put afirmacije jezika, kojim su govorili živi narodi, tzv., “živi jezik”. Oprezno krenuvši s podučavanjem i izobrazbom širokog kruga neukih, Rim se okrenuo upravo onim narodima, koji su nastanjivali rubna područja istoka i jugoistoka Europe, a koji su u doba Reformacije ostajali vjerni Katoličkoj crkvi. Ipak, poticaj za jezik kao kohezivni element obnovljenog katoličanstva ponekad je dolazio i iz samih rubnih područja. Upravo se u Dubrovniku „rodila zamisao o prijevodu cijeloga Sv. Pisma na govorni narodni jezik“. Raspitujući se o tome koji bi jezik među slavenskim jezicima bio najpogodniji za ovu svrhu, isusovci su papi Klementu VIII. odgovorili da je to hrvatski jezik – lingua croatica, navodeći kako taj jezik govore i obični i učeni ljudi u krajevima pod Turcima, kako je on korijen ostalih slavenskih jezika, kako je njegov izgovor „najljepši i najslađi“, te kako ima najbogatiju kulturnu prošlost. Ovo je kontekst u kojem pratimo život i rad isusovca Bartola Kašića. Rođen je na Pagu 1575. godine.

Osnovno obrazovanje stječe na Pagu i u Zadru. Školovanje nastavlja u Italiji, u Hrvatskom kolegiju u Loretu, a potom u Rimu. Nakon stupanja u Družbu Isusovu studira u Rimskom kolegiju, a 1606. g. zaređen je za svećenika. Kašić za potrebe Akademije ilirskog jezika (1599. g.) već 1604. g. sastavlja gramatiku pod naslovom Osnove ilirskog jezika (Institutiones linguae Illyricae). U skladu s antičkim nazivljem, naziv jezika – ilirski jezik, bio je vezan uz narode na širem južnoslavenskom prostoru. Osnova je trebala služiti kao jezični priručnik mladim redovnicima – misionarima. Ovo je ujedno i prva gramatika hrvatskog književnog jezika. U Dubrovniku Kašić boravi u dva navrata; prvi put u periodu od 1609. do 1613. g., kada piše jedno djelo o molitvi i meditaciji, namijenjeno časnim sestrama dubrovačkih samostana. Iz Dubrovnika odlazi prerušen u trgovca na putovanje preko Bosne pa sve do Beograda.

Na povratku u Rim susreće Hrvate, koji su prebjegli u Italiju nakon turskih prodora. Bartolovo svjedočanstvo o tom susretu prvi je pisani trag o Hrvatima u južnoj Italiji. Nakon povratka s drugog misionarskog putovanja, ponovno boravi u Dubrovniku (1620. – 1633.). Na poticaj dubrovačkih nadbiskupa, godine 1625. Kongregacija za širenje vjere daje Kašiću nalog da prevede Sveto pismo. Kašić prevodi Novi zavjet na hrvatski jezik, u tradiciji dubrovačke štokavštine. Rad na prevođenju bio je dovršen 1629. g., a već 1631. g. prijevod je poslan na uvid Kongregaciji u Rim. No, odobrenje za tisak nije dobio, a sam prijevod bio je zabranjen. Godine 1636. Kašić prevodi obrednik Ritual rimski, važan za razvoj standardnog štokavskog književnog jezika. Iza Kašića ostala je i njegova nezavršena autobiografija s opisima misionarskih putovanja. Preminuo je u Rimu 1650. g. Radi čega je Rim odlučio ne tiskati prijevod Novog zavjeta Bartola Kašića, dugo je ostalo tajnom. No, nakon što je u arhivu Svetog oficija, pronađeno pismo zagrebačkog biskupa iz 1633. g., razlozi su postali jasni.

U svom pismu zagrebački biskup piše papi kako je čuo da dubrovački nadbiskup želi tiskati prijevod Biblije na dubrovačkom narječju i traži da se najprije čuje što o tome misle drugi biskupi i redovnički poglavari u Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Bosni Srebrnoj. Za donošenje konačne odluke papa je osnovao povjerenstvo, koje je trebalo izučiti predmet i prosuditi treba li tiskati Kašićev prijevod. Odlukom Svetog oficija od 13. lipnja 1634. g., novi prijevod Biblije proglašen je suvišnim i nepotrebnim. Kašićev prijevod Novog zavjeta tiskan je tek 1999./2000.